07.04.2019 Beograd

Intervju Lordan Zafranović: Mi smo svi od historije napravljeni

Intervju Lordan Zafranović: Mi smo svi od historije napravljeni Foto: Ivan Šepić
Veliki jugoslovenski i hrvatski filmski reditelj bio je gost upravo okončanog 66. Martovskog festivala u Domu omladine Beograda, sa srpskom premijerom svog dokumentarca Duh vremena, kao i izborom kratkih filmova u sopstvenoj režiji.

Odvažan da kaže istinu svakom vremenu u lice, Lordan Zafranović nikako ne prestaje da se sukobljava sa zlom uvek kad ono proviri napolje, naoružan samo ličnim talentom i plemenitom čašću svog bića. Ne treba ni napominjati kako je reč o borbi koja ne izgleda da će se ikada završiti
 

Razgovarala: Zorica Kojić

 

 

Lordan Zafranović tek što je u Beogradu predstavio svoj novi polučasovni dokumentarni film Duh vremena (Zeitgeist) iz 2018 – nastao na osnovu izložbe Gradovi u pokretu – postosmansko nasleđe autorke Nataše Mišković, profesorke Univerziteta u Bazelu, koja je istovremeno scenaristkinja i producentkinja ovog ostvarenja – a njegovo prisustvo već je uzburkalo dobre duhove i privuklo sebi ogromno interesovanje na 66. Martovskom festivalu dokumentarnog, kratkometražnog, animiranog i eksperimentalnog filma u Domu omladine Beograda. Osim u pomenutom Duhu vremena, posetioci festivala mogli su da uživaju i u retrospektivi kratkih filmova po izboru i u režiji samog Zafranovića, kao i u inspirativnom masterklasu Lordan Zafranović / Otvoreno o filmskom stvaralaštvu. Između svih ovih obaveza i brojnih susreta sa poštovaocima i prijateljima, slavni reditelj govorio je za Novi magazin o svojim zabrinutostima, ali i onim divnim stvarima koje naš život čine.
 

Da počnemo od filma Duh vremena i fantastične izložbe kojoj smo se svi toliko divili prošle godine – šta je vas najpre privuklo toj izložbi, šta ste primetili da vas je jednostavno odmah ščepalo i zatim inspirisalo da napravite film?

Još od ranije sam poznavao autorku i bio sasvim slučajno na ovoj izložbi u Beogradu u Istorijskom muzeju Srbije. I mene nije ništa toliko specijalno fasciniralo, koliko me je fascinirala činjenica da će ta izložba biti, nakon što se završi, spakirana u neke pakete, u neke podrume bačena, i da se više neće pojaviti dok ponovo ne izađe negdje, ne znam gdje. A te novinske fotografije, ti ovekovečeni trenuci u foto-reportažama koje su ih zabeležile, pravo su bogatstvo za studente koji bi trebali da ih poznaju i istražuju, tako da se o tome jednostavno morao napraviti film. Ne samo što film traje stotine godina, ako se dobro čuva, nego se uvijek može projicirati kad god hoćete, sa ovim modernim kompjuterima može da se pretvori u jedno predavanje, koje ne samo što pruža informacije nego daje i određenu emociju. Film je nešto drugačije od izložbe. U filmu se dodaje još čitav niz stvari, tu je muzika, tu su šumovi, oživi ta slika, poprimi neku vrstu realnog vremena u kojem sada mi živimo. Imate ovdje istovremeno kontakt sa vremenom koje je bilo i vremenom u kojem vi živite, imate jedan odnos, razmišljate da li se šta promjenilo, nije-jeste, šta se promjenilo posle raspada Otomanskog carstva i tako dalje. Tako da je to bilo višeznačno, i otuda jedan moj predlog Nataši da njena izložba jednostavno ne bude mrtva, nego da preko filma i dalje živi.

 

Taj zanimljiv period od 1920-1936, nakon raspada jedne ogromne tvorevine, i ovo vreme sada, opet potcrtavaju tu višeznačnost – nama se relativno nedavno raspala jedna naša imperija, da tako kažemo, pa da li su sada i ti naši gradovi u pokretu takođe? Da li divergiraju ili se ipak na sličan način razvijaju, bez obzira na to što su sada razdvojeni, postoji li neka paralela sa izložbom i u tom smislu?

Po mom mišljenju, iako to naravno ne mora biti tako, pošto ja ipak živim u Češkoj i nisam blizu ovih promjena koje se odvijaju – jedna jedina promjena koju primjećujem i koja je zaista meni otužna jesu ti zidovi koji su stvoreni. Tako da informacije više ne dolaze u Zagreb iz Beograda, iz Zagreba više ne dolaze informacije u Srbiju, postoje neki kanali, ali su to vrlo ograničene stvari, ne prodaju se srpske novine uopće u Zagrebu, ovde se isto vrlo rijetko prodaju zagrebačke novine, dakle stvorene su ograde koje su potpuno sulude. Jer, to je isti jezik, ista je tradicija, ista je historija. Mislim da će jednog dana kad svi budu u Evropi to jednostavno pasti, ja se nadam i da će se ponovo to sve skupa spojiti u jedan teritorij koji je jedan jezik. Jer, pazite, jezik nije samo komunikacija, jezik je mnogo više, mi smo napravljeni od jezika. Ako je jezik isti, to su iste tradicije, iste fraze, ista prepoznavanja, to je ljubav, to je nešto što je jednostavno velika stvar kad treba da budemo tu gdje jesmo, a moramo da budemo, jer smo tu i bili i ostaćemo zajedno.


Foto: Ivan Šepić

 

To davno pomenuto vreme intrigira i zato što su mnoge stvari koje su se desile i začele između dva svetska rata nekako uticale na sve ono što se ovde dogodilo 1990-ih. I to aktivno interesovanje za levičarske ideje, kao i za one nacionalne, pa i nacionalističke, kao da je okončanjem Drugog svetskog rata u Jugoslaviji došlo u jedno zatišje. Zašto su se stari sukobi ponovo probudili decenijama kasnije?

Vrlo kompleksno pitanje, ali za nekog ko se time bavi. Ja se ne bavim sociologijom naroda i uopće historijom toga, ja samo koristim historiju za savremene drame da bih današnjem gledaocu pokazao određene stvari koje su vrlo opasne kad je u pitanju zlo, kad je u pitanju masovno ubijanje, ratovi, tragedije, razaranja, i tako dalje, da se to ne bi ponovilo. Jer, mi imamo neka specijalna osjetila da se to može ponoviti. Kad smo radili film o Jasenovcu i okupaciji, onda smo nekako osjećali da se jedan krik protiv toga nacionalizma jednostavno treba urezati negdje u sjećanju, međutim vrlo smo malo uspjeli pošto se taj rat ponovio na isti način, gotovo sa istom leksikom, sa istim zločinima, jako okrutnim. Tako da biste sve to trebali pitati nekog drugog. U svakom slučaju, slojevi te historije naravno da se očitavaju u vremenu u kojem mi živimo. Mi smo svi od te historije napravljeni, jer je to u nama, u našoj genetici, stručnjački rečeno.

Ali, pored tih zla, bilo je i jako dobrih stvari. Bilo je vrlo velikih umjetničkih djela, s jedne, druge, treće strane. Bila je to jedna spojena civilizacija. Mislim da je civilizacija Jugoslavije, tih šta ja znam koliko godina, bila vrh civilizacije ovih naroda koji su se kasnije podjelili. Teško će se više moći do tog vrha doći. Vrlo teško. To su sad male nacije, podložne utjecajima, one su provincijalne, biće progutane od Njemačke, Francuske, Mađarske, Austrije... to su jednostavno žrtvovane nacije. Ne više preko rata, nego ekonomski. Evo ja gledam u Pragu i u Češkoj, bez i jednog metka ispaljenog, više nema gotovo ni jednog natpisa na dućanima koji nije njemački ili engleski. Tako da je to okupacija totalna. Češki će se jezik izgubiti. I mnogi drugi.

 

Ali, ovaj jezik i ono što je nekad bilo dobro, svakako su neki zajednički kvalitet nas iz bivše SFRJ. Vi ste sad u Beogradu i primećujem da vas svi vole, žele da razgovaraju sa vama. Dakle, ipak je sećanje na veliku umetnost, na naše značajne zajedničke kulturne vrednosti i ličnosti koje su ih stvarale, opstalo?  Kako vi to doživljavate danas? Kako to preneti mladima, sledećoj generaciji koja to nije bila u prilici da upamti?

I ne samo to. Nego se, i posle rata, je li, koji je bio bolan i okrutan, na ovom teritoriju nastavlja sa tim podjelama. Tako da je čitava jedna generacija potpuno izgubljena u smislu negativne propagande, koja je stvorila to da se mrzi, što je van pameti. Tako da će to neko vrijeme ostat, ali opet kažem, kad se to sve skupa spoji, da će to jedna treća generacija prihvatiti potpuno drugačije nego što sad prihvaća ova, koja je stara 25 godina i koja je zapravo rođena u vrijeme tog rata, a kasnije napumpana mržnjom prema drugima, prema susjedima, da je to neverovatno šta se tu dešava...


Foto: Ivan Šepić

 

Šta je onda vaša želja da napravite sa svim tim saznanjima i sa onom ljubavlju koju ste maločas pomenuli, kroz vaše filmove? Šta bi sada film mogao da učini, baš neki onaj koji biste želeli u ovom času da stvorite?

Sad mi je želja da napravim tu Djecu Kozare ovdje, jer je to savremeni film u odnosu na sve ove žice koje su stvorile evropske neke zemlje da zaustave te nesretnike koji bježe od rata i tragedije. Nešto slično je bilo u Drugom svetskom ratu sa tom djecom sa Kozare – odvojeni od roditelja, ubijani, prebacivani u Zagreb, školovani kao janičari specijalne Pavelićeve garde tamo. I cela ta velika humanitarna akcija koju je radila Dijana Budisavljević, koja je spašavala tu djecu i ubacivala ih u neke familije koje su ih prihvatile, čini da je to jedna vrlo savremena drama, nužna u Evropi, da se vidi šta smo mi zapravo imali u vrijeme kad je buknuo taj rat, kao što je buknuo rat u Siriji. Tako da bi to bio nužan film, ne samo za ovaj teritorij ovde, nego za cijelu Evropu.

 

A kako gledate baš na sve to što se dešava u Siriji i drugde u ovom trenutku?

Kao na jednu bešćutnost koju je napravio taj kapitalizam, naravno, koji čuva svoje blago. To vam je tèzoro, tèzoro, moje tèzoro kao iz onog Marina Držića (smeh). Tako da je to jedna situacija koja je razočaravajuća, ali je, eto, to jedna faza koja će verovatno proći. Ima i onih naravno, u nešto manjem obimu, koji to shvaćaju, u čijim je uglavnom rukama jedna kultura u kojoj su smještene demokracija i civilizacija Evrope. Ja se nadam da će to proći, da će u tim malim zemljama kao što su Mađarska sa tom svojom žicom, ili Slovenija koja je puna žice, to jednom proći.

 

Pa, čemu ta žica najzad?

Ne zatvaraju oni granice zbog ovih koji nadiru, nego da oni koji su unutra, njihovi narodi, budu zatvoreni. I da budu pod njihovom vlašću. To mi se čini da je pravi motiv. Recimo, Ljubljana je za vrijeme Drugog svetskog rata kompletno bila opasana žicom. Bila je Italija i zatvorila je fino cijeli grad žicom, poput ove žice koju ima ovaj Mađar ili Slovenac sada, tamo na granicama. Zašto je to bilo napravljeno? Da bi Italija mogla kontrolirat stvari valjda. Tako i Orban čini da može kontrolirat svoj vlastiti narod, a ne nekih hiljadu izbjeglica, to je ništa, to je jedna figura zapravo...


Foto: Ivan Šepić

 

Da se sve ovo nije desilo sa Jugoslavijom, kakve biste vi filmove snimali?

Pa vi sad govorite kao ono: da je baba muško zvala bi se Duško (smeh)? Slušajte, ja ne znam šta bi se desilo da se nije to desilo, ali se desilo. Valjda je to jedan neminovan historijski put koji je potpomognut naravno ogromnom količinom želja prema određenim teritorijama zbog nekih strateških stvari, najvjerojatnije. Ja uvijek gledam posljedice, pa se onda vraćam na izvore – ako je posljedica ovo što je danas tu, onda je neko to planirao, je li, upotrebio ove naše kretene okolo da to obave za neku malu paru i za neku slavu, i oni su to obavili fenomenalno. Danas imate ovde na teritoriji Srbije i Kosova velike američke baze koje kontroliraju cijeli Bliski Istok, Rusiju, cijelu Zapadnu Evropu, idealno mjesto, i to je posljedica svega što se desilo. Da li je to moglo bez toga – vjerovatno nije moglo. I da ne govorimo o određenim utjecajima tih velikih sila koje su pomogle da se sve raspadne. Vrlo je jednostavno vladati sa nekom malom državicom koja je na periferiji svega.

 

Da sad ipak ne zamračimo do kraja, nego da unesemo malo svetlosti. Šta je po vama danas lepo u umetnosti? Ja se recimo bavim muzikom, pa me zanima postoji li neka muzika koju volite?

Muzika? Muzika, muzika... (smeh). Slušajte, ja pravim filmove stvarno muzički. Naravno, ja napravim tu neku konstrukciju iznutra, sad ću baš to predavat na ovom seminaru, ali muzika je savršeno, kako bih rekao, harmonična. A posebno aranžmani. Mi smo aranžeri, mi aranžiramo. Počneš od jedne jednostavne stvari, a onda ubacuješ instrumente, ali to sve mora biti naravno u obliku određene kompozicije, ritma, svega onog što muzika ima. Muzika je fenomenalna, ona je nešto što je iznad svih umjetnosti. Ali, film je vrlo blizak. Jer, film sa tim svojim spajanjem kadrova, sa tim ubacivanjem određenih sadržaja, sa kontrastom određenih sadržaja... vi tu stvarate jednu muziku slike. Dobro, to je bio naš cilj uvijek da, nekako oponašajući te harmonije muzičke, napravimo to isto sa harmonijom slike. I onda to raste, raste do velikog finala. Naravno, cijeli orkestar se uvuče i opet tema ista. Uvijek je tema ista. Rekao je De Sika, najbolji je scenario onaj koji se može napisat na kutiji šibica. Znači, vi imate samo jednu rečenicu, o čemu želite pravit film. A onda tu rečenicu naravno razglabate i stalno vodite računa da ne iskočite iz toga. Stalno vodite računa da je to jedna od tih glavnih tema, ako je to ljubav onda je to ljubavna tema, ako je to zlo onda je to tema zla, ako je to tema mržnje onda je to mržnja, ako je tema obiteljska, onda je to obitelj. Samo jedna rečenica određuje ono šta mi radimo. I što je kraća, to bolje.

izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
Preporuke prijatelja
NASLOVI
Zlatiborac
OTP banka lizing
Novi magazin- nedeljnik Medija centar Novinska agencija Beta societe AMSS side