Voleli ili ne voleli fudbal, igra na Evropskom prvenstvu podjednako je kvalitetna i rasterećujuća. Između ostalog i zbog toga što ovdašnja publika ne strahuje od sramote kojom nas je srpska selekcija častila nekoliko puta u nizu. Kao ozbiljna država štedimo i ogroman novac koji bi nam huligani, kojih ne manjka ni među Poljacima, Rusima ili Hrvatima, zbog drakonskih kazni UEFA isterali iz džepa. Ovako, tek uživamo u smotri umeća najboljeg što evropski fudbal poseduje, bez suvišnih objašnjenja kako su fudbal koji pratimo i ono što se ovde igra nekako različiti sportovi.
Neobično je, međutim, da se neki ovdašnji mediji s mnogo čime ne bi složili. Koliko pre tri nedelje, odmah po završetku ligaških takmičenja u državama čije selekcije sada učestvuju na takmičenju najboljih, čudnom matematikom došlo se do rezultata da su reprezentativci Srbije, nastupajući za klubove širom Evrope, osvojili čak 18. prvenstava! Dakle, 18 titula najboljih. Više titula nego što imamo igrača u reprezentaciji! Ne znam šta bi time trebalo da bude naznačeno, ali znam da Engleska, Francuska, Rusija, Hrvatska, Irska, Holandija..., sve redom u krugu najboljih 16, nemaju ni približno dostignuće. Takvom matematikom zaključilo bi se da su naši fudbaleri u toj meri superiorni da bi im ispod nivoa bio nastup u Poljskoj i Ukrajini. Uz fusnotu da imućna Evropa jedva čeka okončanje ovog nadmetanja kako bi po Srbiji nagrnula u kupovinu gastarbajtera u kopačkama.
Pod senkom Eura 2012. u našem najbližem susedstvu odigralo se nešto sasvim prikladno; očekujući da će proći neprimećeno dok ostali prate prvenstvo, dva rumunska kluba nadmetala su se za plasman u viši rang takmičenja. Jedni su protivnika savladali sa 34, a drugi sa 36 golova razlike! Rumunski savez bio je prinuđen da ih kazni, davši priliku trećoj ekipi da se bori za bolji ligaški status. Oni su svoju utakmicu završili sa čudnih 7:7. Komšije ne znaju šta da rade, ali su svesni da će zbog pogleda iz Evrope sa Srbijom još dugo samo posmatrati kako se fudbal igra.
Verujem da pažljivi gledaoci prate pevanje himni. Fudbaleri se ne ističu. Možda Italijani jer im je pevanje, uz nameštanje rezultata, kvalitetnije od šutiranja lopte. Španci, najveći favoriti, redom ćute. Možda zato što njihova himna nema reči. Ali nije neki izgovor. Pod srpskim selektorom to bi se menjalo.
Evropa se s razlogom veseli. I većina nas s njima jer nada postoji – UEFA je odlučila da od sledećeg prvenstva krug učesnika sa 16 proširi na 24 reprezentacije. Kvalitet se, naravno, gubi, ali odluku razumemo i podržavamo – sa 24 ministarstva i Srbija bi dobila Vladu. Kvalitet na prvom mestu.
Zemlja koja je stvorena u Jajcu 29. novembra 1943. imala je, svi smo toga bolno svjesni, mnoge promašaje i ugrađeni rok trajanja, ali je nastala kao plod zajedničke borbe jugoslavenskih naroda, na ispravnoj strani povijesti, sa snovima o pravednom i modernom društvu, što su činjenice na koje moramo biti ponosni, uzimajući najbolje od njenog nasljeđa za budućnost i odbacujući najgore
Šta je ekonomska suverenost? Ovo je donekle pitanje za socijalne demokrate, danas posebno jer gube podršku među radnicima koji se pridružuju populistima, a to će reći nacionalistima. Zašto je to socijaldemokratski problem?
Pita me jedan prijatelj, stari simpatizer SPS-a, zašto sam ja u novinskim napisima toliko “upro” protiv Dačića i SPS-a.
Ovaj tekst pišem točno na godišnjicu pada Vukovara i utemeljenja Herceg-Bosne. Obje ove stvari rezultirale su apsolutnim civilizacijskim potonućem koje je, ne samo u fizičkom smislu, gotovo u potpunosti uništilo dva predivna grada koji su predstavljali ogledan primjer zajedničkog življenja i nekog jugoslavenskog osjećaja, Vukovara i Mostara
Naizgled, Srbija nezadrživo pluta ka Aziji, to jest ka Ruskoj Federaciji i Putinovoj Evroazijskoj uniji. Posle Makronove kočnice za proširenje EU, dok se, navodno, sama Evropa ne reformiše, palo je u Moskvi i potpisivanje trgovinskog sporazuma Srbije sa praznom imitacijom evropske ekonomske zajednice. Srpski rusofili i notorni evroskeptici u Beogradu, podjednako raspoređeni u vlasti i opoziciji, čini se da likuju.
Vidim da se rasprava oko najavljenog povećanja plata u javnom sektoru za osam do 15 odsto u idućoj godini počela “produbljavati” iako je većini običnih posmatrača prilično jasno da je reč o predizbornom poklonu vlasti svojoj biračkoj bazi, pretežno povezanoj sa državnom službom.
Kada bi ga sam pravio, Vučić sebi ne bi mogao da smisli boljeg neprijatelja od Vuka Jeremića. To je za njega prosto idealan protivnik.
Postovani Vojislave, svi komplimenti!