Intervju Dr Snježana Kordić: Cilj nacionalizma je izokrenuta slika stvarnosti

Foto: Z. Raš

Priznaje da postoje varijacije, ali da je sličnost tolika da sumnje u istost jezika nemaju osnova, osim u nacionalizmu prisutnom i kod lingvista u sve četiri države. Dr Kordić odbacuje i tezu da je jezik odrednica naroda.

Tema prvog dela Konferencije bila je “Ko je kome ukrao jezik”. Pa, ko je kome to uradio?

Konferencija je o jeziku sada u ove četiri države. A u temi “ko je kome ukrao jezik”, reč je o onoj tipičnoj – ja sam bio prvi s tim jezikom i ti si ga u stvari ukrao od mene – radi se o onom tipično nacionalističkom diskursu kada se u nekoj povijesti, tradiciji traži pravo prvenstva za svoj narod kao izvorni narod, za svoj jezik kao izvorni jezik. I to naravno ne štima, to nije u skladu sa stvarnošću. Ali, to takmičenje ko je bio prvi za taj zajednički jezik u stvari dokazuje tezu da sve četiri države imaju zajednički jezik. Rezultat tog takmičenja i optužbi za krađu suprotan je onome što bi oni htjeli.

U lingvistici postoje kriterijumi, postoci koji govore o tome koji su jezici slični ili isti. Kakva su vaša saznanja?

U toj pomenutoj knjizi koju sam pisala o toj temi prikupila sam spoznaje o procentima koje su iznijeli lingvisti širom svijeta kad su istraživali razne jezike – kako tu stvar stoji sa razumljivošću ili sa odnosom istosti u nekom jeziku naspram razlika kad se uspoređuje jedan jezik ili više njih – i ti lingvisti su došli do spoznaje da kad je razumljivost iznad 75 odsto, da se onda radi o jednom jeziku. To se može testirati na razne načine. Postoji jedna metoda koju su usavršili američki lingvisti već od 70-ih godina prošlog stoljeća i primjenjuje se na testiranje. Druga metoda je istraživanje odnosa istoga naspram različitoga. Tu se kaže ako je iznad 50 odsto apsolutno istoga svega što postoji u jeziku, da se onda očito radi o varijantama jednog policentričnog jezika. Kod nas je ovde rezultat bio 75 odsto i više kod ovog drugog kriterija podudarnosti u jeziku. A kod međusobne razumljivosti, kako stvari stoje, kod nas – pa ne zna se jer nitko neće da mjeri koliko se mi razumijemo. Ja pretpostavljam da neće jer bi mjerenje očito dalo rezultat da je kod nas razumljivost najveća moguća. Sigurna da je tako zato što u svakodnevnom životu imamo Hrvate, Srbe, Bošnjake i Crnogorce koji tečno komuniciraju, što je dokaz da je to jedan jezik.

To bi značilo da jezik nije odrednica naroda?

Pa nije, apsolutno nije, zato što ima niz naroda u svijetu koji imaju zajednički jezik s nekim drugim narodom, a svejedno su svoji, da tako kažem. Evo, Austrijanci koji imaju zajednički jezik s Njemcima, a svejedno su zaseban narod i niko to ne poriče. Isto tako Švicarci, od kojih se 84 odsto izjašnjava kao Švicarci, dok 64 odsto kaže da im je materinski jezik njemački. Očito, narodi postoje i osjećaju se svojim bez obzira na to što govore zajedničkim jezikom s drugim narodima. Imamo naravno i Britance i Amerikance. U stvari, većina naroda u svijetu je takva da govori jezikom kao neki drugi narod, odnosno jezik i narod se ne podudaraju. Prema tome, to je jedan mit, mit iz nekih vremena kad se nije znalo kako stvari stoje, kad se kretalo u pravljenje naroda. U međuvremenu, mi smo više stoljeća od tih vremena i red bi bio da se spoznaja što su narodi, kako se prave narodi, da to nekako više prodre u javnost, a ne da ostane samo prema onom populističkom, laičkom, da je narod zajednica ljudi zadata jezikom i porijeklom i zajedničkom poviješću. To sve nije točno.

To bi značilo da jezik služi nacionalistima za odbranu svoje nacije time što će jezik zvati kako ga zovu i ne priznavati da je on jedan s nekim varijacijama?

Pa da. I kad vidimo te razlike u jeziku, one postoje između Austrijanaca i Njemaca i Švicaraca, kao i kod nas. Oni koji su istraživali takve jezike rekli su da su u našem slučaju Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca razlike čak manje nego kod drugih jezika takvog tipa, manje nego u slučaju Amerikanaca i Britanaca ili u slučaju Švicaraca i Njemaca. Dakle, mislim da se tu jednostavno radi o tome da se nacionalisti kroz medije, škole i svakodnevno ponavljanje fokusiraju samo na razlike kako ljudi ne bi bili ni svjesni toga – čekaj, ali ogromna većina toga u jeziku je ista. Dokaz za to imamo – evo naše međusobno razumijevanje – tečno se razumijemo unatoč svim tim razlikama. Znači, ono što je zajedničko u jeziku, toliko puno toga, čini da su sve te razlike samo jedan mali, neznatni dio. I mi to ne bismo toliko ni primjećivali da nas mediji i nastavnici u školama ne senzibiliziraju za to – pazi, nemoj slučajno upotrijebiti riječ od onog drugog susjednog naroda. A pritom i te granice tog drugog naroda su fleksibilne, tečne. Jer, prirodno je u jeziku da ono što se često čuje, npr. kroz medije, ti tu riječ ponoviš jer ti je na neki način zadnja u mozgu. Dakle, nacionalisti u stvari zanemaruju stvarnost jer cilj svakog nacionalizma je da ima jednu izokrenutu sliku stvarnosti.

Miroslav Krleža je na pitanje zašto koristi i hiljadu i tisuću rekao zato što nema i treće reči.

To je sjajna stvar, fantastično jer je to upravo pravi odnos prema jeziku. Jer, jezik je dobar zahvaljujući svom bogatstvu, svemu onome što pruža na raspolaganje. Varijacija u jeziku je normalno stanje svakog jezika i svakog standardnog jezika. Znači da možemo biti sretni kada nam sve to stoji na raspolaganju. Kad pišem mogu koristiti jednu, dvije, tri riječi za isto kako se ne bih ponavljala. I to je još jedan problem nacionalista, što svojom isključivošću režu jezik i uništavaju ljudima sposobnost upečatljivog izražavanja, sposobnost stilske varijacije. Jezik je varijacija i to je sreća za svakoga ko želi dobro govoriti i pisati.