03.11.2019 Beograd

Prošlost kao savremenost: Evropski parlament kao avangarda istorijskog revizionizma

Prošlost kao savremenost: Evropski parlament kao avangarda istorijskog revizionizma Ilustracija / Foto: Pixabay.com
U čitavoj ovoj igri skrivača svjesno se zaboravlja jedinstveno jugoslavensko iskustvo, autohtonog i masovnog antifašističkog pokreta koji je oslobodio zemlju, nadjačao kolaboracioniste i temeljem ratne pobjede, a ne temeljem ruskih tenkova, uspostavio vlast

Piše: Dragan Markovina

 

Svi mi koji živimo na postjugoslavenskom prostoru i uspjeli smo ostat netaknuti nacionalističkim mitologijama i revizionističkom historiografijom, te društvenom atmosferom koja je uslijed svega toga stvorena, duboko smo svjesni značenja koje je istorijski revizionizam imao i ima u prevrednovanju temeljnih društvenih vrijednosti. Pojednostavljeno govoreći, ovdašnja postratna društva, koliko god se činilo da im to nije bilo u prvom planu, dubinski su i fanatično posvećena razgradnji modernističkog projekta jugoslavenskog socijalizma. Da bi taj proces, koji je trebao srušiti vrijednosti modernizma i uspostaviti nacionalističko-konzervativne društvene vrijednosti, uopće bio moguć, moralo se pristupiti potpunoj delegitimizaciji socijalističkog razdoblja. Kako to nije bilo moguće niti na jednom realnom životnom polju, budući da je teško biti izravno protiv izgradnje društvenih stanova, širokog obrazovanja, radničke, socijalne i zdravstvene zaštite, promišljene urbanizacije i bogatog kulturnog nasljeđa, ostala je suštinska delegitimizacija njegovog utemeljenja, odnosno istorijski revizionizam. On je, nakon početnih neuspješnih pokušaja da se ovdašnji fašisti i kolaboracionisti prikažu kao pozitivne ličnosti i pokreti koji su zapravo željeli sačuvati narod i ratovali protiv komunističke pošasti, krenuo u dva smjera, primjenjujući drugačiju taktiku. Jedan, radikalniji za cilj je postavio da u maksimalnoj mogućoj mjeri relativizira zločine kolaboracionista, a sa druge strane svede partizanski pokret isključivo na egzekucije na kraju rata, sve potpuno dekontekstualizirano, te na taj način uspostavi znak jednakosti između otpora i kolaboracije i inaugurira moralni relativizam kao vrhovnu vrijednost. Drugi, nešto blaži, jeste slijedeći spomenuti relativizam koji je stvari odveo u smjeru zaključka kako su se, eto, svi u Drugom svjetskom ratu borili za svoj narod, samo svako na svoj način, pa smo tako, koristeći tu logiku, dobili ideju o nacionalnom pomirenju ili o dva antifašistička pokreta i sl. Svakome tko iole poznaje povijesne činjenice vezane uz Drugi svjetski rat u Jugoslaviji, koji je umnogome bio i građanski, jasno je kako ovakvi zaključci spadaju u sferu znanstvene fantastike i zapravo su uopće i pušteni u javni prostor da bi se izbrisalo vrhunsko moralno nasljeđe antifašističke borbe.

 

REZOLUCIJE: Kao da nije bilo dosta što sad već skoro tri desetljeća živimo s tim nepodnošljivim domicilnim revizionizmom, Evropski parlament nam je odlučio dodatno otežati stvari vlastitim povijesnim rezolucijama revizionističkog karaktera. Naime, nakon što je 2008. donio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu, u kojima je pozvao na obilježavanje dana sjećanja na žrtve nacional-socijalizma i staljinizma, stavivši tako u istu ravan nacističku Njemačku i SSSR, prošlog mjeseca Europski parlament donio je novu rezoluciju. Ovaj put pod nazivom ‘Važnost evropskog sjećanja za budućnost Evrope’. U ovoj novoj rezoluciji uzrok i početak Drugog svjetskog rata pronalazi se u paktu između Njemačke i SSSR-a, te se tako, s jedne strane, opet povlači znak jednakosti između ta dva režima, dok se, sa druge, zaboravlja pasivna opstrukcija španske republike u tamošnjem građanskom ratu od zapadnih sila, ali i njihov pristanak na komadanje Čehoslovačke i pripojenje Austrije. Ovdje treba konačno reći da staljinizam jeste bio totalitaran i da je umorio, što bez suda, što u montiranim procesima, veliki broj nedužnih ljudi, ali je moralno nedopustivo stavljati u istu ravan ideologiju koja je u srži imala istrebljenje čitavog jednog naroda, te je rangirala ljude sukladno rasnim teorijama, sa onom koja se pozivala na jednakost ljudi, ali koja je zatvarala i ubijala ljude zbog ideoloških sukoba i održanja diktatorskog režima. To naprosto nije i ne može biti isto.

Najproblematičniji moment ovih rezolucija, ako ga promatramo kroz posljedice koje bi one mogle ostaviti na ova naša društva, jeste u tome što ona izravno pogađaju upravo proevropski orijentirane građane, koji u pravilu baštine antifašističku tradiciju. Što nas dovodi do strukturalnog cinizma zbog kojeg su nastale i pod čijim su utjecajem pisane. Naime, obje su rezolucije nastale na inicijativu zemalja članica koje su nekada činile dio Istočnog bloka, a objeručke su ih prihvatile zemlje zapada. Ove prve su to predložile želeći da im se na neki način moralno honorira činjenica da su bile skoro pa okupirane od SSSR-a, ali i da po istom modelu koji je primijenjen kod nas rehabilitiraju vlastite kolaboracioniste, dok su ove druge to svesrdno prihvatile s prvim ciljem da jedino zapadni antifašizam bude neupitan i pobjednički, drugim, da se konfrontiraju s današnjom Rusijom i, krajnjim ciljem, da se ideologija liberalnog kapitalizma legitimira kao jedina prihvatljiva. Drugim riječima, zapadne zemlje koje podržavaju ovakav pogled na istoriju kao da i dalje žive Fukuyaminu iluziju o kraju istorije. Da cinizam bude još veći, u jednom od paragrafa aktualne rezolucije osuđuje se istorijski revizionizam i glorificiranje nacističkih kolaboracionista u nekim zemljama Evropske unije iako su baš te zemlje upravo zbog razloga rehabilitacije kolaboracionista inzistirale na izjednačavanju dva totalitarizma.

 

ALTERNATIVA: U čitavoj ovoj igri skrivača svjesno se zaboravlja jedinstveno jugoslavensko iskustvo, autohtonog i masovnog antifašističkog pokreta koji je oslobodio zemlju, nadjačao kolaboracioniste i temeljem ratne pobjede, a ne temeljem ruskih tenkova, uspostavio vlast. Razlog zbog kojeg se to iskustvo prešućuje jeste u nastojanju da se nekad samosvjesna društva tretiraju kao nedorasla djeca u vječnoj tranziciji, ali i da se onemogući nekakva socijalistička alternativa, koja bi uvažavala najbolji dio jugoslavenske baštine. To iskustvo se prešućuje unatoč tome što su Slovenija i Hrvatska članice Evropske unije, odnosno njihovi predstavnici o tome šute jer su prihvatili ili čak osmislili istu revizionističku mantru u svojim zemljama, o kojoj sam govorio u prvom dijelu teksta.
Iz svega ovoga jasno je u prvom redu da se revizionizam danas nosi, zbog čega je otpor takvom viđenju prošlosti i projekciji budućnosti sve potrebniji.

izvor: Novi magazin
Ostavi komentar Ostavi komentar >>
Ostavi komentar
Pročitajte i...
Preporuke prijatelja
novinarnica svuda
AMSS secondary
Najvesti
Vesti.rs
Zlatiborac
Belex eng
medijska pismenost
Novi magazin- nedeljnik Medija centar Novinska agencija Beta societe AMSS side